Work Text:
Tasim je bio hladan čovjek. Grub i bezosjećajan. Svi su mislili da će Bruda da bude isti kao on,i donekle su bili upravu. Bruda je bio grub kao i na tatu,podjednako oštar na jeziku a još oštriji na rukama. Svi u Švrakinom su ga znali po tome.
..skoro svi.
Pred Brucom,Bracom i Bradom,bio je totalno druga osoba. Još uvijek drzak i oštar,ali nekako..blaži. Fenomen,ali ga je teško objasniti.
Pričao je. Ne samo o tome kako će naslijediti ogromnu mrežu tatinog organizovanog kriminala,ali i o stvarima koje su ostala trojica mislili da neće nikad ćuti iz njegovih usta.
Nekad,kad bi se baš napušili i ispijali sve moguće iz tog droljavog stana na Dobrinji,nekako bi se povukao. Nije bio toliko animiran kako je znao biti. Svi bi ga redom pitali je li dobro,ako se možda previše naduvao,ali bi ih totalno izignorisao. Samo bi ustao sa trosjeda i zaključao se u neku sobu.
...sa Brucom je možda najviše i pričao. Njemu je povjerio najviše stvari o sebi,od značenja svake tetovaže na rukama do kad je prvi put debelo najebao kod policije. Bracu je nekad htjeo pregazit autom,a Brada je bio tolike šuplje glave da je sa njim bilo teško uopšte pričati. Bruca,kao neo-filozof,ga je uvijek saslušao. Nekad bi samo sjedio kraj njega,a nekad bi ga morao smiriti nakon nekog ispada.
...a tako,bogami,i sad.
Bilo je 2 sata ujutro,možda pola 3. Kiša vani lije. Bruca budan kao sova. Insomnija je baš jebena stvar,pa je sjedio na kauču i slušao neku ploču na starom gramafonu. Iako je bilo tako kasno,znao je još jednu osobu koja ne spava.
Za 15 minuta,Bruda je bio u stanu. Bruca ga je dočekao na vratima,i stvarno nije povjerovao da gleda u istu osobu sa kote.
Osim što je bio mokar kao miš,Bruda je izgledao tako...bezvoljan. Kao da mu sve od života odjednom smučilo. Oči su mu vidljivo bile crvene,od trave ili plakanja,Bruca nije znao.
"...šta je tebi bilo, ba?"
riječi su bile tihe,al Bruca je,po prvi put u ovih koliko god godina da zna Bradu,pravo zabrinut.
"..nemoj me sad zajebavat."
jasno i grubo. kao tata.
Sjedili su dugo na kauču. Dva džointa u pepeljari,bog zna koliko kutija nekih tableta i malih vrećica bijelog. Ovo je bio damage control,u nekom smislu. Jer koliko ljudi može reći da su vidjeli Dženana Horora da se raspada pred najboljim drugom?
"Ne-Ne kontam,realno! Sve radim kako treba,a-a on—" Bruda skoro nije vjerovao kakav mu je glas. Drhtav. Skoro promukao. *Slab*. Još se sjeća šta mu je tata govorio za slabe ljude.
Nije ni registrovao da opet plače dok ga Bruca nije zagrlio dovoljno da mu slomi rebra. Bruca je bio ozbiljno jak,iako nije tako izgledao. Na samo momenat je zaboravio sve — probleme s ocem,drogu na stolu,čak i Ludu — možda mu je ovo i trebalo. Ne sjeća se zadnji puta kad ga je tata zagrlio,niti rekao volim te,pa ni kad su se zadnji put pogledali u oči bez očite mržnje u njima...na trenutak,sve je bilo uredu. Bio je sa najboljim prijateljem,i sve se činilo tačno.
"..bit će dobro,čuješ?" Brucin glas je bio tih,mekan skoro,kao bijeli maslačak. Bruca je sam imao problema s ocem,kako nikad nije vjerovao da će išta biti od njega i da će ostat propalica,pa je znao kako je Brudi. To je bila jedna od stvari koje su ih zbližile.
"..jebo mater svoju,jarane.." Bruda se praktično otopio u Brucine ruke,glava mu je bila zabijena u pregib njegovog vrata,držajući ga čvršće nego prije.
Ostali su tako cijelu noć.